Moderna žena je žena koja ima stila

Žena koja osjeća šta joj stoji i koja zna to da nosi – je žena koja ima stila.

Neko se rodi sa smislom za lijepo, a neko to stekne kroz život. Moda je divna. Volim modu. Uvijek sam je voljela.

Sjećam se da sam još kao veoma mala djevojčica oblačila haljinice i ogledavala se. Ako bi mi mama rekla da se moram presvući iz nekog razloga, ne bih htjela, bila bih uporna i većinom ostajala pri svome.

Kad sam malo porasla, tajno sam isprobavala odjeću starije sestre, tanke čarape i cipele sa visokim potpeticama. Jedva sam čekala da porastem i počnem se moderno oblačiti. Ali u to vrijeme, živjelo se skromno.

U školu smo morali nositi crne haljine i sve učenice su bile isto obučene. Ipak smo se razlikovale, jer ja bih oko vrata vezala neke male šalove ili bijele heklane kragne i na taj način osvježavala tu ružnu crninu. 

Sjećam se u gimnaziji sam nosila propisano skrojenu „mantiju“ kako smo je zvali i već mi je dosadila. Našla sam neku staru mantiju, skratila je kao tuniku, a ispod obukla neke jako zelene pantalone i  sestrinu staru košulju, slične zelene boje. Izgledalo je vrlo „ljupko“.  Čak me profesorica matematike, malo čudna žena, prozvala da uradim zadatak na tabli, zagledala me i na kraju rekla da sam se baš fino skockala i da se mi žene moramo topliti.

Nakon srednje škole, sve smo bacile crne mantije i bile sretne sto nas očekuje novo, sretno doba studiranja i modiranja.

Počinjao je naš novi život, a meni i mojim prijateljicama je to značilo i nova moda, sarene haljine, suknjice, pantalone. Počele su se nositi i farmerke. Pa to je bilo divno, plave farmerke smo sve željele. A bile su skupe i većini nas nedostižne.

To vrijeme je bilo vrijeme skromnosti, ali mi smo željele više. I zato smo se snalazile, kako smo znale i umjele.

Moja mama je znala šiti i ja bih pronašla u ormaru neku njenu staru haljinu, koju bih rasparala,oprala, ispeglala, pronašla njemački ženski časopis „Burda“ iz koga bih pripremila „šnit“ i poćelo bi naše šivanje, probanje, popravljanje. Na kraju bi to krasno izgledalo.

Ja bih bila sretna, a i moja mama.

I sad se sjećam moje prve uske suknje koja se zvonasto širi. Bila je od twida, kvalitetnog štofa, kupljenog u Sarajevu. Tu sam kupila i svjetli djemper. Suknju je šila prava šnajderica. Taj komplet je divno izgledao. Kad sam kod najstarije sestre ugledala dugi lanac sa privjeskom od čilibara, znala sam da je to upravo ono što mi treba da upotpunim taj novi komplet. Valjda sam tako buljila u taj lanac da ga je sestra skinula sa svoga vrata i dala mi ga. Rekla je da je vrijedan i skup i da ga nekad vratim. Nikad ga nisam vratila…

A tek kaput od kangara, valjda je to vrsta štofa. Nisu mi se svidjajli modeli kaputa u radnjama, a bili su i preskupi. Mama nalazi rješenje i od njenog dugo nošenog kaputa (uz obrazloženje da je to engleski štof – nepoderiv) šijemo meni kaput, ali ga šijem u salonu za šivanje i zaista dobijam prerasan kaput, koji mi je jako lijepo pristajao. Sjećam se i sada te moje sreće kad sam ga obukla,i vidjela se u velikom ogledalu salona za šivanje.

Svi moji lijepi kaputi koje sam kasnije imala, skupe jakne i bunde nisu me radovale kao taj prepravljeni mamin kaput.


Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s