Žena sa dvije mačke i jednom pudlicom

Zvala se Christin.

Tip američke glumice – sitna, prirodna plavuša, plavih očiju. Kad se dotjera, našminka i podigne kosu u pundju – postane prava „diva“. Preselila je iz Amerike u Švicarsku, jer joj je muz dobio veoma dobro radno mjesto u jednoj avio kompaniji.

Ona nikad nije radila. Glavni zadatak joj je bio da troši tu ogromnu platu, koju je on zaradjivao.

Pronašla je veliki, prekrasan stan, sa pogledom na jezero.

Staklenu lodju ili „Winter Garten“ je ispunila cvijećem – puno bijelih orhideja.

Jedna udobna fotelja, sa toplim, mekanim, vunenim šalom, u rozim nijasama, stolić, za prvu jutarnju kafu, časopisi o uredjivanju stana i modi i durbin – da gleda brodove kad prolaze…

Kad je to sve sredila, shvatila je da bi sve bilo preglednije da je nivo lodje viši, pa je pod podigla za 20 cm. I onda je bila zadovoljna.

Napokon je stigao namještaj iz Amerike, jer se ona mogla ugodno osjećati samo medju poznatim, dragim stvarima, na koje se navikla i koje voli. Namještaj kao iz reklamnih žurnala. Masivan, crvenkast, visokog sjaja. Divno se uklopio u taj lijepi, prostrani stan. Ukrasi, figurice, razne uspomene sa putovanja – sve je imalo svoje mjesto.


Ali, bila je tužna, jer nikako da stignu: Felix, Calwin i Maggie. Imaju problema sa pasošima. Radi toga je bila tužna i nesretna. Razumljivo! I stigli su uskoro. Bila je van sebe, plesala je po kuci i pjevušila, jedva noseći debelog Felixa i Calwina. Dok su je oni od sreće lizali po licu i mjaukali, Meggie je trčkarala za njima i lajuckala. Koja srećna porodica.

Mačke su bile veoma stare (još iz njenog djetinjstva), debele i lijeno su se vukle po kući cijeli dan. Spavale su na njihovim krevetima. Dlaka od starih maca, koje se linjaju – svuda. Maggie slatka, bijele, kovrdjave dlake, laje gdje ne bi smjela. Još je ljubomorna na mačke i mora imati posebno vrijeme za maženje.

Švicarski psi su kulturni, skoro da ne laju, ali oni pohadjaju škole, a amerikanka Meggie ne želi u školu, da je sputavaju u njenim prirodnim nagonima – kaže Christin.

Ah….ta Christin, proučila je sve – kako da živi i da joj bude lijepo.

Nije gledala TV, samo sport, naveče, sa mužem. Nije čitala novine, samo modne časopise. Nije kontaktirala sa rodbinom, jer su naporni i ne vole je. Sa mamom i sestrom se dopisivala, jer u kontaktima sa njima ili uživo ili telefonom –  dolazi do svadja, a u pismima je to nemoguće.

Mama je poseban problem, jer je u svakoj prilici forsirala drugu kćerku: da je ljepša, da je pametnija, da se ljepše ponaša, da će bolje proći u zivotu i sl. To se kupilo godinama, jos od djetinjstva i kad je baka umrla, koja joj je bila jedino utočište, nježna Christine je dobila slom živaca i završila na klinici.

Ali život je lijep i pun lijepih iznenadjenja i Christin u toj tako teškoj situaciji, susreće Nika!


Tako je Christin sjedila na klupi u parku psihijatrijske klinike i razmišljala kako dalje.

Sa tatom se dobro slagala, ali – mama je bila glavna. Prijateljica skoro da nije ni imala, jer se većinom nisu dopadale njenoj mami. Sestra – ona je kriva za sve, zle duše, a umilnog lica.

Christin bi svaki dan poslije ručka prošetala parkom klinike i onda sjela na jednu klupu, obasjanu suncem.

Primijetila je jednog mladića koji tuda prolazi, svaki dan u isto vrijeme. Pogledao bi je i polako prošao. Čudila se zašto je gleda, ali kako su dani prolazili, primijetila je da ga očekuje, da se počela malo dotjerivati pred tu svoju šetnju, da je tužna kad se on ne pojavi.

Prvi smješak nakon dugo vremena – uputila je njemu.

Jednoga dana, dok je žurila ka „svojoj“ klupi, vidjela je tog mladića kako sjedi na klupi i to na njenom mjestu. Sva se smela, šta da radi sad, ali on je ustao, rekao da se zove Nik i da je želi napokon upoznati. I počeli su razgovor.

Dugo su sjedili i pričali, kao da se poznaju cijeli život. Jedno drugo su prekidali, gdje jedno počne – drugo završi. Sve mu je rekla, iskreno.

Imali su toliko sličnosti i osjećali su kao da su im se duše prepoznale. On je Njemac, na zadnjem semestru u Americi. Ona je Amerikanka, ali su joj roditelji u toku II svjetskog rata iz Njemačke prebjegli u Ameriku, gdje se ona i rodila. Vrijeme je prolazilo, Christin je bivalo sve bolje i bolje.

Zaljubila se u mladog Nika, a i on u nju. Vratila se kući. Nastavila ići u školu, ali ništa više nije bilo isto. Ona je sada na sve gledala drugim očima, očima ljubavi. Mami i sestri je sve postalo jasno, kad je Nik dosao kod njih i rekao da od oca traži Christininu ruku. Uskoro se vraća u Njemačku i vodi i Christin. Mama je bila u takvom šoku da se jedva sabrala i rekla da svadba mora biti u Americi. Nik je pristao. Dosli su i njegovi roditelji. Fini ljudi, kao i njihov sin.

Christin, sva sretna, puna vjere u novi život, sa čovjekom koga voli, spremala se, kupovala i sa radosću iščekivala sretni dan. Radovala se sto ce živjeti u Njemačkoj, u kojoj nikad nije bila, mada je osjećala kao svoju domovinu.

Mama je napokon bila prava majka. Išle su zajedno sa sestrom da kupe vjenčanicu. Mama je insistirala na dugim, kićastim haljinama, koje se Christin nisu dopadale. Nastao je problem i svadja izmedju mame i sestre na jednoj strani i Christin na drugoj strani.

Na kraju je Christin zgrabila jednu od onih haljina koje su se njoj dopadale rekavši da je to njen dan i samo njen i biće onako kako ona zeli. Kaze, da se prvi put u životu pobunila. Mama i sestra su stajale u čudu.

Na vjenčanju se pojavila Christin sa tatom u prekrasnoj, elegantnoj vjenčanici. Svi su je sa divljenjem gledali.


Sretna i zaljubljena letila je preko okeana u zemlju svoga muža i svojih predaka. U srcu je osjećala kako je njemačka njena domovina, mada se rodila i odrasla u Americi. Nikovi roditelji su opremili mali stan i sve je bilo savršeno.

Ali, mogu se mijenjati zemlje, čak i kontinenti, ali svako nosi sa sobom svoj kofer. U njenom je bila nesigurnost, tuga, nostalgija, potištenost.

Kofer velik i pretežak za nježnu i krhku Christin.

Nik je radio cijeli dan, a ona se vukla po kući, bez volje da išta preduzme. Tražila je da joj pošalju mace – u nadi da ce joj biti lakše, ali sve je ostalo isto. Otišla je da udomi napuštenog psa i bila je jako zadovoljna što je ustvari on izabrao nju. Gledao ju je tužnim okicama i nije se micao od nje. Tako je mala, slatka Maggie, postala njen stalni pratilac.

Ali sva ta sreća i prutnost maca i pudlice nije mnogo pomogla.

Počela je posjećivati psihijatra i vremenom je usvojila njegove savjete, da izbjegava tužne stvari, da ne gleda tv, posebno negativne vijesti, da živi u prostranom, svijetlom stanu, okružena njeznim bojama, lijepim cvijećem, laganim mirisima, knjigama o modi i putovanjima, pozitivnim prijateljicama, Nikovom ljubavi i pažnjom i da ne bi trebala imati djecu.


Nikova, a i njena rodbina su se stalno raspitivali zasto još nemaju bebu. Prolazili su dani i Nikovi roditelji su poceli vršiti pritisak – da Christin nije prava žena za njega. Nik je bio svjestan težine žrtve, svjesno ostati bez djece, ne smjeti povisiti glas ili suprostaviti se u nekoj diskusiji s njom, govoriti samo ono sto ona želi da čuje, družiti se samo sa onim ljudima koji njoj odgovaraju i još mnogo toga sto mu nije odgovaralo.

Razmišljao je dugo i odlučio. Otišao je kod svojih roditelja i rekao samo jednu rečenicu. „Ja Christin volim“!

Uskoro su preselili u veliki, lijepi stan. Ona ga je uredjivala dugo. Sve je bilo onako kako je ona željela.

Sve čisto i lijepo, samo mace i ćuko šetaju po njemu, spavaju na njihovim krevetima, a u velikom kupatilu, u lavabou pored njenog – uvijek mace drijemaju. Naravno, njoj pripada veliko kupatilo, a Niku malo.

I tako oni žive, putuju, pozivaju prijatelje, posjećuju ih…

On ustaje rano, sprema se za svoj odgovorni posao, nahrani mace, popije na brzinu kafu a dok pije kafu – na ceduljicama, rozim, u obliku srca napiše: volim te, ti si moja ljubav, samo s tobom-do kraja; jedina moja, slijedi iznanedjenje i slično.

Kad se Christin probudi, sa macom u naručju, šetka po stanu i sva sretna pronalazi male, roze, ljubavne ceduljice i dok zove prijateljicu da se dogovore za dopodnevni izlazak, svako jutro pomisli – ja sam sretna žena!


Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s