Naliv-pero

Od nas, tri sestre, ja sam najstarija.

Zato i pamtim dosta toga iz našeg sretnog djetinjstva, pa i rane mladosti.

Sjećam se događaja kada sam krenula na fakultet i kada mi je otac poklonio jedno skupocjeno naliv-pero. Imalo je prelijepu fotrolu i bilo je pozlaćeno. Te godine dobila sam i tašnu u kojoj sam čuvala to pero, pa bih je svaki čas otvarala i provjeravala je li pero na mjestu. Kada su, u oktobru, počela predavanja na fakultetu ja bih ga izvadila i pisala zabilješke.

Nažalost, nije to tako dugo trajalo. Kada sam jednom došla kući nakon predavanja da sredim zabilješke, uočila sam da pera nema u tašni. Probio me hladan znoj i prva misao bila mi je „naliv-pero sam izgubila“. Otrčala sam na fakultet- predavaonu prve godine i žurnim koracima krenula ka klupi u kojoj sam sjedila. Naliv-pera tu više nije bilo. Moje neraspoloženje o gubitku očevog poklona trajalo je možda nekoliko dana i ja sam i zaboravila da je nekad postojalo.

Na predavanjima sam se služila hemijskom olovkom i to me je jako dobro pošlo za rukom, a olovka je uvijek bila ili pod klupom, ili u tašni. Nije bilo nikom interesantno da prisvoji olovku…


A mi smo, mladi ljudi, vjerovatno pridržavali se poslovice „Što izgubiš ne traži, a što nađeš ne vrati“. Tako je to trajalo sa izgubljenim naliv-perom do onog dana, kada ga je moj otac zatražio od mene da nešto lijepo zabilježi, što bi postigao korištenjem mog naliv-pera.

Tada sam se prisjetila da ga više nemam. U mislima mi je iskočila ishitrena laž da mi je ostalo kod drugarice i da ću ga čim prije donijeti.

Našu konverzaciju slušala je majka. A kao i svaka majka, prozrela je da ne govorim istinu. Otac je izašao iz sobe, ne baš zadovoljan mojim odgovorom, a ona je predložila da nas dvije idemo ponovo kupiti naliv-pero. Pošto su moji roditelji zajedno kupovali, majka je znala knjižaru u kojoj je pero kupljeno.

Ona nije radila, ali je uvijek imala svoju ušteđevinu, iz koje je izdvojila novac potreban za pero. Novo pero ponovo je stiglo u kuću, a ja sam požurila da ocu kažem da sam pero donijela od drugarice i da mu ga mogu posuditi ako mu zatreba. On je na to odgovorio da je zadovoljan da pero nisam izgubila.

Majčin gest je svojstven majci, a ona je, kada je odlučila da kupi novo pero, mislila i na oca koji je bio srčani bolesnik da se ne bi nasekirao, a njen osmijeh i pogled čas mene, čas oca, ostao mi je u trajnom sjećanju.


Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s