Intervencija kod školskog direktora

Moja profesorica srpsko-hrvatskog jezika u srednjoj školi bila je poznata kao izuzetno stroga.

Đaci su je se plašili, često nerazumijevali i bježali sa njenih časova kad im se god pružala prilika.

Imala je čudan odnos prema učenicima u kojem je ispoljavala simpatije prema nekima, a prema drugima ne. Posebno su joj se dopadala djeca koja su slobodoumna i nemaju tremu.

Ja nisam bila od takvih.

Bila sam dosta bojažljiva i glas bi mi uvijek podrhtavao kad bih odgovarala na času. Bez obzira koliko sam se trudila da savladam gradivo koje je ona tumačila na času i koje sam savlađivala, nikad me nije pošlo za rukom da odgovorim na njena pitanja onoliko koliko znam. Ona kao da je uživala u toj mojoj smetenosti i tremi.

Sjećam se pitanja iz Gundulićevog spjeva „Osman“. Prozvala me je i zatražila da analiziram spjev o mujezinu. Izašla sam pred tablu, naravno sa tremom i počela da pričam o stihu kako mujezin obavlja molitvu, a vjernici ga prate.

Trema je učinila svoje i umjesto „vjernici“ rekla sam „vjerEnici“. Posmatrala me podrugljivo i ponovila ovu moju riječ.

Zastala sam, a onda opet ponovila „vjerenici“.

Nasmijala se i poslala me na mjesto.

Nasmijala se i poslala me na mjesto.

Došla sam iz škole kući plačući i rekla da više neću ići u školu. To mi je sve više smetalo, jer ovo nije bio prvi put njenog nekorektnog odnosa prema meni.

Majka je slušala i pružila mi riječi utjehe i meni se činilo da će ova priča sa nezgodnom profesoricom ovako završiti…


Majka je otišla direktoru škole i objasnila da postoji neki nesporazum između profesorice i mene, te da bi voljela da se isti izglade. Posebno je naglasila da sam ja u drugim predmetima dobar đak i zamolila direktora da se taj nesklad razriješi.

Poslije toga, na sljedećem času srpsko-hrvatskog jezika, ušao je direktor škole i profesorica je mene prozvala da odgovaram. U tom momentu ja sam osjetila neku sigurnost i samopouzdanje i po prvi put na njenom času smireno sam odgovarala.

Djelovala je zadovoljna mojim odgovorom i rekla „ovaj odgovor je vrlo dobar“. Nisam mogla vjerovati svojim ušima. Čas je završio i direktor škole je izašao ne dajući nikakav komentar. A ja, šta da vam kažem, otrčala sam kući radosna i sa vrata već ushićeno rekla „četvrtica kod Olge“.

Na to je majka odgovorila „pa jašta će, bezobraznica jedna, kad ti sve znaš“.

Tad sam shvatila da je intervenisala kod direktora škole, ali sam shvatila i to, da to može samo majka.  Od tada sam srednju školu završila sa vrlo dobrim uspjehom iz srpsko-hrvatskog.


Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s