Da li još uvijek ima ovako ispunjenih, a jednostavnih života?

Moja porodica, 1955 godine

Čitam tekst o našoj mami i hvatam sebe kako razmišljam o mami i o tome šta bih ja jos dodala da bih uveličala ličnost naše mame.

Ja sam najmladja od nas tri sestre i kao najmladja bila sam miljenica kako roditelja, tako i sestara. Sestre su me čuvale, pazile na mene. Sjećam se da mi je starija sestra ponekad prala kosu, pa bi mi je loknala  i tako uredila da sam izgledala kao lutka.

Mama je bila lijepa, smirena žena. Bila je uvijek vesela i širila pozitivnu energiju oko sebe.


Bila je zadovoljna malim stvarima. Dok bi tata bio na poslu, a sestre u školi, mama bi ujutro isla u kupovinu i uvijek je vodila mene sa sobom. U to vrijeme još nije bilo frižidera u široj upotrebi i išlo se svaki dan u kupovinu namirnica.

U Mostaru se u to vrijeme tržnica ili pijaca zvale “tepa”.

Tako smo mama i ja skoro svaki dan išle na tepu da kupimo povrće, voće, meso i ostalo sto nam je bilo potrebno. Tu bismo susretali neke mamine poznanice i sa svakom malo zastali i popričali. Na tepi bi se žene „cjenkale“ sa prodavcima za nižu cijenu željenog proizvoda. To je bilo veselo pogadjanje, kroz smjeh, radosno. Tu je vladala vesela atmosfera i zdrava komunikacija.


Kad bi mama imala probe haljina koje su joj se šile u ženskom salonu, išle bismo tamo. Meni se jako dopadalo u tom salonu. Dočekivala nas je šefica, uvijek moderno obućena, ponudila bi, mami kafu, a meni čokoladicu. Pa te probe, paravani, modni časopisi za žene, ma sve mi se tu dopadalo.

Mama je redovno išla i kod frizera. Tamo su je poznavali i ljubazno primali. Ponekad bi i mene ošišali. Kad bi izašli iz tog salona, mama je meni izgledala kao filmska glumica.

To je bio lijep i jednostavan život, a moja mama i njene prijateljice su same pronašle put da zadovolje svoju žensku stranu, a opet budu uzorne i dobre supruge, majke i domaćice.

Kad sve to završimo, žurimo nazad, ali se obavezno svratimo kod neke od maminih prijateljica „na kafu“. Tu se popije kafa, razmjenu se novosti toga dana i žurimo kući. Sestre dolaze iz škole, odmah se počinje praviti ručak. Kad se tata vrati s posla – sve je spremno.

Sto serviran, bijeli stolnjak na stolu, supa se puši, uvijek kuhano glavno jelo, pa kolač.

A pravila je divne kolače. Još uvijek čuvam te recepte. A tek torte.

Kad bi neka od nas imala rodjendan, mama bi pravila tortu. Zvala se mikado torta, sa ukusnim, čokoladnim filom. Napravila bi ružice po rubu i posula je orasima. Nas tri bi joj pomagale, mutile jaja, pravile cvjetiće…Na kraju bi je stavili na visoko postolje za torte i onda bi je mama podigla na ormar – do sutra. A ja bih tako rado odmah pojela jedan komad. Ali nisam mogla dobiti. Sutra će biti još bolja, govorila bi mama.


Mene je vodila uvijek sa sobom, gdje god je išla. Znala sam sve njene male tajne…Nikad me nije kaznila, niti sam dobila batine od nje. Bila sam mirna djevojčica, ali sam ponekad pravila nestašluke, opomenula bi me, ali bez kazne.

Kasnije, kroz školu, kada bih ja imala nekih problema, kroz razgovor s njom, ja bih se smirila i problem riješila.

Uvijek smo razgovarale o svemu. Poznavala je sve moje prijateljice i sve naše ljubavne probleme. Prepričavala sam joj zanimljive filmove, čitala je knjige moje lektire.

Kao i svako dijete, mogla bih još dugo pričati o svojoj majci i naravno sve najljepše…


Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s