Mali osvrt na djetinjstvo u Mostaru sredinom 20. vijeka

Ja kao mrsava djevocica, prva s desna i moja mladja sestra (najmanja djvojcica na slici) s nasim dragim prijateljicama iz sokaka

Imala sam predivno djetinjstvo, koje sam provela u porodici sa mamom, tatom i i dvije sestre. Ja sam bila srednje dijete, pa me nisu razmazili.

Imali smo lijepu kuću, koja se nalazila na dobroj lokaciji, u sredini Fejićeve ulice. Naš sokak je nosio naziv Begova ulica broj 1.

Najveća i najljepša kuća na sprat, sa velikom terasom, dvije bašte i avlija, uvijek puna raznobojnog cvijeća i mirisa. Privilegija su bile bašte u sred grada.

Puno smo se igrale, na sokaku i u kući : stonoge, žmire, između dvije vatre, graničara, ta-ta, truhle kobile, a ljeta su bila najljepša na rijeci Nertvi.

Raja tj. drugovi su nam bili iz komšiluka, Bobo, Esa, Mirko, Tošo, Haka, Jasna, Vedrana, Goga, Višnja, Amra, Seka, Mira, Mirsda, Berdana ,Nerma, Dijana, Kika…

Svi smo se naučili plivat na Neretvi na Bunuru.

Čuvao nas je Meha – Dupli, komadant Bunura i pod njegovom komandom smo svi od reda proplivali i postali dobri skakači sa stijena. Ko je skakao sa Jasenice i preplivao Neretvu u „špagu“, tj okomito, „bez ruka „ tj.ruke su prekrižene iza leđa, spreman je za skok sa Titovog mosta, a najbolji i najhrabriji idu na Stari.

Došao je dan skakanja sa Titova mosta u Neretvu. Bojala sam se visine, ali nisam htjela priznati, ako priznaš nisi u raji.

Musala, nekad davno, Titov most

Skakali su jedno po jedno, srce mi je bilo „ u peti“, na moju srću, naišao je komšija Salko i pitao me znali mi tata da ću skakati, sva ozarena rekla sam „ ne zna„.  Meha me odmah udaljio i zabranio skokve, jer je bio dogovor da ukućani moraju znati.

I danas mislim da mi je Salko spasio i život i obraz.

Tu sam naučila, šta je igra i šta su drugovi. Bili smo prava raja, svi za jednog, jedan za sve.


Najviše smo se igrali “Njemaca i partizana„.

Ženska raja su bili bolničari, ali Amra i ja smo ratovale, uvijek na strani partizana, rame uz rame sa muškarcima. Buškerali smo se pravim kamenjem, a ako neko ima povredu bilo čega, pa i glave, nije smjeo ići kući, tu su bili bolničari. Na prvi pogled okrutna igra, ali nije bilo baš tako. Ovdje se razvijalo drugarstvo , koje traje sve do danas.

Ako je neko bio gladan, onome kome je bila  najbliža kuća odlazio je i svima nama donosi sendvić, obićno kriška hljeba premazana đemom.

Nikada nismo znali ko će taj dan ići da pravi sendviće, a sada se pitam, kako su mame imale tolko hljeba i đema u svakom momentu.

U sjećanju mi je ostala jedna od igara. Igrali smo se žmire. Uvijek sam morala mlađu sestru voditi sa sobom. Nas dvije smo se sakrile u drugom sokaku , iza jednih vrata. Iznenada je došao čuko, lajao je, ja sam ga pokušala otjerati i zamahnula sam nogom, a on je ujeo moju petogodišnju sestru i poderao joj čarapu i vidila se krv. Bolilo  je i plakala je, ali joj nisam dala da glas pusti , jer će nas pronaći. Šutke je plakala i kada smo se uspjele „puspasiti“, dala sam joj da plače i odvela je kući. Sve za igru i pobjedu.

Naučili smo i biciklo voziti, i u kino smo išli, svi skupa i tako sve do odlaska u srednju školu.

Posebni doživljaji bili su u kinu, dozivali smo se i puno smijali.  Aplaudirali smo kada je glavni junak pobjeđivao.

To su bili sretni dani djetinjstva, drugarstva i toplih domova.


Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s