Moja ekskurzija u Rusiju sedamdesetih godina

Već smo apsolventi i možemo birati putovanje – Rusija ili Grčka.

Moj budući muž i ja se odlučujemo za Rusiju, jer razmišljamo na način da nam je Grčka bliže i otići ćemo nekada.

Beograd

1975 je godina, uzbuđeni smo, jer prvi put letimo avionom.  Beograd-Saratov je dalek put.

Posjećujemo njegovu baku u Beogradu, koja jako puno čita i odnijela je nagradu za najviše pročitanih knjiga te godine. Pod dojmom je upravo pročitane knjige i nije nimalo iznenađena našom pojavom. Prihvata nas kao najrođenije i već smo prijatelji.  Nakon par sati krećemo prema aerodromu.

Saratov

Sjedamo u avion i letimo. Na velikoj visini počinju me boliti uši, bol i zaglušenje, tražim pomoć od stjuardese i dobijam vatu da stavim u uši, što mi daje olakšanje. Konačno smo sletili u Saratov, grad pun cvijeća. Dočekalo nas je brdo i na jednoj strani od cvijeća je pisalo 1.maj.

Grad je osnovan 1769 g i carica Katarina Velika izdaje dekret o njegovoj uspostavi. Ovaj grad je poznat po stogodišnjacima i kažu ko u njemu provede 5 dana dobija dan duže života. Žalili smo što ostajemo samo dva dana u Saratovu.

Moskva

Vozom smo stigli do Moskve.

Moskva nam se čini kao ogromna naseljena ravnica, ali smo u čudu, nema reklama i nije baš dobro osvijetljena. Nema ni noćne vreve ljudi, kao da smo u ogromnom selu.

Smještaj je u hotelu sa čehoslovačkim studentima. Uviđamo da su u odnosu na nas siromašniji , ali obrazovaniji, govore i Engleski jezik.

Prodajemo Rusima cipele i vegetu i sada imamo puno novca tj. ruskih  rubalja. Možemo kupovati šta poželimo i pravimo se važni.

Sutradan odlazimo na velike tornjeve u sred Moskve.

Pogled na Moskvu, ali samo po danu, jer noću sedamdesetih nije ništa osvijetljeno.

Ostankino toranj dizajnirao je Nikolaj Nikitin i jedna je najviših samostojećih građevina u Europi i 11. najviša zgrada u svijetu sa  500 metara visine. Iako nije moguće popeti se sve do samog vrha tornja, mogli smo se popeti na promatrčnicu, koja se nalazi na visini od 340 metara.

Neki dijelovi su napravljeni od stakla, pa se može vidjeti i tlo ispod sebe.

Pored promatračnice, možete i ručati u jednom od tri dijela restorana koji se nalazi sprat ispod promatračnice.

U restoranu se poslužuje tradicionalna ruska ukusna  salata – a sve to za stolovima koji se nalaze uz prozore kako biste mogli imati savršen pogled dok uživate u hrani.

Pri povratku smo se izgubili i nismo se znali vratiti u naš hotel. Umorni smo sjeli na trotoar da se dogovorimo, kako dalje. U par minuta stigao je vojni džip i policija nas je ugurala u njega. Tako smo stigli nazad u naš hotel.

Sutra dan smo išli organizovano metroom u posjetu Lenjinovom mauzoleju.

Poznati Lenjinov mauzolej je jedna od glavnih znamenitosti na Crvenom trgu i atrakcija je koja se ne smijete propustiti dok ste u Moskvi. 

Sačuvano tijelo Vladimira Lenjina je javno izloženo, još od njegove smrti 1924. godine i svake godine milijuni turista dolaze vidjeti njegovu grobnicu. 

Fotografiranje je zabranjeno i zaštitari vas neće pustiti unutra ako imate kameru. Mauzolej je uistinu jedan savršen djelić ruske povijesti.

Mnogo toga je u tom periodu bilo zabranjeno, pitali smo koliko je dubok i dug metro, rekli su da nam to ne mogu kazati, a najinteresantnije je bilo to što je njihova policija uvijek znala gdje smo, ček puno bolje nego mi, i to nas je zabavljalo i činilo sigurnim da se ne možemo izgubiti.

Podzemna željeznica tj. metro je  s najvećim brojem prevezenih putnika na svijetu. Poznat je po iznimno ukrašenim stanicama napravljenim u bogatom stilu.

Posjetili smo i Borodinsku bitku. Satima smo strpljivo čekali u redu.

To bitka u ratu protiv Napoleonove vojske 1812 .g., živo prenesena u ovaj vojni muzej s kipovima i vojnom opremom. Borotinska bitka sastoji se od oslikanog platna postavljenog u krug i osvjetljenog na poseban način da se stvori dojam da se likovi kreću. To je trenutak kada su se obje vojske borile na život i smrt. Sve prate zvučni efekti borbe. Satima smo ostali i uživali u ovoj veličanstvenoj postavci.

Leningrad

Iz tipičnog ruskog grada, vozom koji je jurio 150 km /sat, u spavaćim kolima, stigli smo u Lenjingrad, koji sada nosi naziv Petrograd tj.  Sankt Peterburg, grad evropskog stila.

Nastao je početkom 18 vijeka, a osnovao ga je car Petar I – Veliki i bio je glavni grad Ruskog Carstva više od 200 g, tj do ruske revolucije 1917, kada se prestolnica vratila u Moskvu.

Grad ima preko pet miliona stanovnika. Po veličini je četvrti u Evropi.

Nestvarno je lijep, kao bajka. Kroz njega protiče plovna rijeka Neva. Mi smo se nekako našli na drugoj obali u obilasku restorana i kada smo htjeli nazad, svi mostovi su bili podignuti i kroz njih su prolazili ogromni brodovi.

Saznali smo da će se mostovi vratiti i da ćemo tek u 5 h ujutro moći nazad u hotel.

Svi smo od profesora dobili ukor, ali to nije zasjenilo predivne plesačice te noći i blještavilo svijetla i prekrasna muzika, uz dobru večeru. Petrograd tj. Lenjingrad je još uvijek najljepši grad koji sam do sada posjetila.

I opet Beograd

Iz Lenjingrada smo avionom sletili u Beograd i večerali na Skadarliji.

Vani su bili postavljeni stolovi, momci i kolege su nam kupovali i poklanjali prekrasne crvene ruže, večera je bila pastrmka riba, desert čuveno ušećereno voće uz prekrasne skadarlijske pjesme .

Stigao je račun, strava, profesori zadovoljni sa nama pa su nam platili su večeru.

Sreći nije bilo kraja.

Tako se završila naša predivna petneasto dnevna ekskurzija, školske 1974/75 .


Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s