Kada roditelji ne žele da imamo kućnog ljubimca

Photo by Malek Dridi on Unsplash

U ranom djetinjstvu sam veoma željela imati psa ili mačku, ali tata i mama to nisu dozvoljavali.

U sokaku do našeg stanovao je Safa Dizdar, koji je mene jako volio i uvijek mi je obećavao da će mi pokloniti malog psa, kad se njegova kujica Naca okoti.

Prodavao je tu mladunčad, ali meni će pokloniti jedno. Sva djeca iz sokaka bi išli da vide Nacu i njene mlade, kada se dogodi taj dan.

Safina stara majka –zvali su je Avdaginca-bi nas tada puštala u lijepu, veliku avliju, punu cvijeća.

Gledali smo slatke, male psiće i ja bih svaki put odabrala jedno, koje mi se najviše svidjalo, otrčala kući, sva sretna, da saopštim veliku novost i najavim dolazak malog psića u kuću.

Mama bi rekla da ne može to ni slučajno da se desi, da se vratim i kažem da neću psa.

Tada bi čekala tatu, sa nadom da će mi on to dopustiti, ali bi se redovno dešavalo isto.

Onda sam prešla na mačke, uporno donosila neke male, ulične mace kući i vrlo brzo ih vraćala tamo gdje sam ih našla.

Mama je bila neumoljiva – maca ne može u kuću.

Prvo zeko

A onda, jednoga dana neka tatina pacijentica (naš tata je bio zubar) je na poklon donijela zeca i to meni na poklon.

Bila sam sretna da napokon imam nekog kućnog ljubimca. Smjestila sam ga u šupi, uredila malu postelju, donijela hranu i redovno ga posjećivala, igrala se s njim, gubila ga, tražila i nalazila. Prolazili su dani, a ja i moj zec smo postali veliki prijatelji. Ugojio se. Vise se nije bojao mene, već mi je sam dolazio. Jako sam ga voljela i dosta vremena provodila s njim.

Jednoga dana sam otišla da posjetim moga zeca i nahranim ga, ali njega nije bilo.

Tražila sam ga svuda, dozivala, ali njega nigdje nije bilo. Bila sam jako tužna. Da bi me utješila mama mi je rekla da se često dešava da se zečevi negdje sakriju i prespavaju tu zimu i da će se on sigurno pojaviti na proljeće.

To me malo utješilo, jer sam bila mala i vjerovala u sve što mi mama kaže, ali danas vjerujem da je moj dragi zec završio na našoj trpezi i da smo ga pojeli, a da mi djeca nismo ni znali da smo za taj nedeljin ručak imali – pečenje od zeca.

Mačak Cicko

Jednom sam ipak donijela jednu malu macu kući i sakrila je u šupu. Tamo joj lijepo namjestila kutak i donosila mlijeko da pije. Ona je mjaukala i mama je brzo otkrila i vjerovatno zbog čudnog nestanka zeca dopustila da maca ostane, samo dok poraste.

Cicko je ubrzo porastao i ugojio se, doslo je ljeto i mi svi smo se spremali na more. Cijela porodica ide, niko neće ostati kući i nastao je problem – šta sa Cickom?

Mama je pronašla rješenje: kad podjemo na željezničku stanicu, ponijećemo i Cicka i ostavit ćemo ga pred restoranom „Jagnje”, a tu ima uvijek hrane u izobilju i našem će Cicku biti divno. Kada se budemo vraćali, opet ćemo tuda proći i uzet ćemo ga.

Malo mi je sve to bilo čudno, ali –tako je moralo biti.

I dok su svi vukli torbe, ja sam nosila Cicka.

Zavezala sam mu i crvenu mašnu, da se odmah vidi da on nije obični mačak, već da je tu samo privremeni gost. Kad sam ga spustila, poslušno je ostao na stepenici restorana, ispred vrata.

Bila sam tužna što sam ga ostavila, a bio je tužan i Cicko. Kad smo se vraćali sa mora i prolazili pored restorana, svi smo se nadali da ćemo tu vidjeti Cicka.

Ali njega nije bilo.

I danas kada prodjem tuda, pogledom tražim moga mačka Cicka.


Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s