Kako provodim vrijeme sa unucima

Šetam sa unucima pored Ciriškog jezera. Jako volim naše šetnje. Radosni smo i bučni, veseli, smijemo se.

Kada im pričam priče, nastojim da su realne, ali vesele, sa sretnim krajem. Djeca se moraju pripremiti za život, koji nije lagan, ali im djetinjstvo treba biti radosno, veselo i sretno. Ne želim da se boje slušajući kako su Ivica i Marica sami u mračnoj šumi, da vješticu bacaju u vatru, da Crvenkapicu pojede vuk. To nije za nježne dječje duše. I nastojim da izvuku pouku iz svake priče i da o tome razmišljaju…

Kada šetamo uz jezero, ponesemo stari hljeb, pa hranimo patke i labudove. To djeca jako vole. Posebno su im interesantni bijeli labudovi, bijeli kao snijeg, koji graciozno plivaju uzdignutih glava. Zahladilo je, ali ja baš ne pratim vremenske prognoze i začudim se kada se obistine. Razmišljam gdje da odemo, da nam bude lijepo, zanimljivo i da nešto i naučimo.

Sjedimo na obali i jedemo sendviće. Sjetih se priče o tome kako je nastao „Sendvić“. Sandwich je ime, tačnije prezime čuvene engleske plemićke kuće. Djeca pažljivo slušaju.

Prije 300 godina engleski lord John Montagu Sandwich, ogladnio je tokom jedne duge kartaške partije. Kako ne bi prekidao igru, svog je kuhara zamolio da mu komad mesa stavi između dvije šnite kruha. Drugi su ubrzo nakon toga počeli govoriti – ‘ja bi isto što i Sandwich’ – i tako je nastalo ovo neizostavno jelo u gotovo svim zemljama na svijetu. 


Moja najmlađa unuka želi čokoladu.

To mi daje ideju da možemo otići u fabriku čokolade. Nije daleko, a nedavno se fabrika renovirala i napravljen je „muzej Čokolade“. Djeca se raduju. Još davne 1898.g. dvije familije Lindt & Sprungli su osnovali fabriku čokolade u Kilchbergu, u Švicarskoj. Sa raznim promjenama i danas rade i poznati su širom svijeta.

Muzej prekrasan, moderno opremljen, prikazuje sve faze pravljenja čokolade. Na kraju, svako se može poslužiti najljepšim primjercima čokoladnih bombona. Djeca se raduju, uporedjuju boje šarenih čokoladica, jedu čokolade i umrljanih usta veselo čavrljaju. Svi smo se složili da su čokolade veoma ukusne i krasno upakovane i da bi ih voljeli uvijek jesti.

Još sam im ispričala kako i ja još uvijek vrlo rado jedem čokoladu i da se sjećam kako je u mom djetinjstvu čokolada bila pravi luksuz i kako smo se radovali kad bismo dobili čokoladu na poklon, pa je dijelili na redove, pa na kockice, da svaka od nas dobije isto. Skupljale smo omote i lijepi papir, koji smo zvali „zlatni papir“. A ako bi imali duplikate, mijenjali bi se sa prijateljicama.

Ja sam od rođenja imala nadimak ADA, a kad bi se moje male prijateljice naljutile na mene, onda su me zadirkivale: Ada-čokolada, Ada – čokolada…a ja bih se ljutila, sve dok mi jednom mama nije objasnila da je divno da me tako zovu, jer svi vole čokoladu, a to znaći da vole i tu malu Adu. Tako smo riješili problem.

Moje drage unuke su bile zadovoljne pričama, a posebno posjetom  fabrici čokolade.


Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s