Priča o jednom životu i jednoj nepobjedivoj ljubavi

Osvanuo 20 juni 2021. godine.
Vrijeme  je to jutro bilo oblačno i nekako depresivno. Skuhala sam jutarnju kafu i odmah  se sjetih Asime,  koja je bila jako bolesna zadnje četiri godine. Pomislila sam kako li je jutros, a ubrzo je zazvonio telefon. Podigla sam slušalicu i vidjela da je njen broj koji već odavno znam napamet. Javio se njen muž Vince  i kroz plač mi reče “Tužna vijest, Asima je sinoć umrla.” Naši  jecaji se pomješaše u telefonskoj liniji i on prekinu vezu.

Sama sam u sobi. Koga zvati? Amra stigla kući sa noćne dežure i legla, a Farisova linija pokazuje stalno zauzeće. Tuga me obuzima, umijem se, popijem tabletu za smirenje ponovo skuham kafu. Sjećanja na čas potisnuše tugu  i krenuše da naviru…


Nas dvije smo bliske rodice po mom ocu. Ona je od sestre, a Dinka, Ada i ja od brata. Ja sam bila bliža sa njom od moje dvije sestre, Dinke i Ade, jer sam još od djetinjstva živjela u Sarajevu gdje i ona. Iste smo godine rođene čak i istog mjeseca, zajedno pošle u školu, sjedile u istoj klupi gotovo u svim razredima osmogodišnje škole.

Jednako pažene i mažene od tetaka, jer smo obje rano ostale bez majke.

Ja sam kao dijete živjela kod najstarije očeve sestre koja nije imala djece. Asima je nakon smrti majke ostala da živi sa ocem po njegovoj želji. Sjećam se dobro da je već u drugom razredu osnovne škole počela da kuha sebi i ocu. Na to je bila ponosna i često je to njen otac spominjao kao njen podvig što i jeste bio za tako malu djevojčicu.

Često sam išla kod nje na spavanje što bi njenom ocu Omeru bilo drago, jer bi se nas dvije družile i lijegale kasno u noć, a on bi tada bio bezbrižan da može duže ostati vani. Ujutro bi nam  nadrobio mlijeka i stavio na sto, a ja bih te zdjelice otužno i u čudu gledala i uprla pogled u Asimu, a ona bi mi davala znak da se ne brinem, jer ćemo to prosuti čim on ode na posao.

Bio je vrlo strog, kao pravi profesor onog vremena, neumoljiv i nepristupačan. Dugi niz godina bio je direktor gimnazije koja je tada (prije ovog zadnjeg rata) uživala veliki ugled po radu i redu, a za cijelo osoblje škole bio je strah i trepet. Škola i danas nosi tradiciju dobre škole u svakom pogledu pa možda tu ima i njegove zasluge.

Tu gimnaziju završile su i moje kćerka Amra, snaha Selma i unuka Naila. Ovu malu digresiju napravila sam da bih vam približila osobine rahmetli Omera, koga sam i sama jako cjenila i po najviše ga se plašila. U toj svojoj strogoći odgajao je Asimu.

Sjećam se da bi se kleo “Asime mi” ako je želio da mu se nešto povjeruje.  Poslije završene osmogodišnje škole ja sam gimnaziju nastavila u Mostaru i živjela sa mojom porodicom, a Asima je uporedo sa polaskom u gimnaziju krenula u Srednju muzičku školu, po želji oca jer je imala jako lijep glas i sluh. Završila je Srednju muzičku školu na odsjeku za violinu.


U istoj zgradi je na zadnjem spratu bila smještena i Muzička akademija na kojoj je studirao violončelo mladi student mađarskog porijekla Vince. On je došao iz Subotice u Sarajevo, vjerovatno zato što su bili povoljniji uvjeti za studiranje. Došao je zajedno sa Kornelijem Kovačem iz Indeksa, jer su bili vel’ki jarani, a oba Mađari iz Subotice.

Asimino i Vinceovo poznanstvo počinje prilikom sretanja u zgradi, a onda kreće ljubav, iskrena mladalačka, često i zaslepljena.

Nas dvije bile smo ne samo rodice nego i nerazdvojne drugarice, a uz to povjerljive jedna prema drugoj. Odmah mi je povjerila tu vezu koja je morala, kako je  govorila, ostati velika tajna da joj babo to ne sazna. Ukazano povjerenje sam prihvatila kao ozbiljan zadatak kako to i čine  djevojke sa 19 godina. Krenulo je njihovo zabavljanje krišom, ljubav k’o ljubav se razvijala, a uz to egzistirala u strogoj ilegali.

Jednog dana, nakon par mjeseci njihove veze, mi je rekla da će me upoznati sa Vinceom. Vince nas je čekao pred Domom Armije, a ja sam tada morala prikriti razočarenje, jer mi je stalno pričala da je kao filmski glumac sa prelijepim očima. Ja nisam vidjela  nikakvog ljepotana, ali sam vidjela mladića malo višeg od mene, koji nas je kulturno pozdravio i koji je govorio ekavski.

Njihova veza se nastavila i Asima je bila zadovoljna.

A onda je  krenulo… Otac Omer je saznao za vezu, galamio je, kako mi je Asima pričala, nazvao ga mađarskim sviračem ciganskog porijekla kome je perspektiva mađarski čardaš po kafanama i dodao da će se ta veza nastaviti samo preko njega mrtvog. Zaključao je Asimu u stan, dozvolio samo da ja tu budem, a on sa ženom otišao na vikendicu u Semizovac.

Naših par dana u njenom  “zatočeništvu” su sa zabrinutošću prolazila. Ja bih nam donosila hranu što bi nam tetke skuhale, ali ni one nisu htjele ili nisu smjele da mu se suprostave.

Njihova veza je nastavljena, možda ljubav još jača, jer je zabranjena. Omer je imao  novi plan a to je da Asima pređe u vikendicu  sa njima. To je i uradio.

Ne sjećam se kako je veza između njih dvoje nastavljena pod tim okolnostima, ali se sjećam priče da je ona jedno jutro pobjegla kroz prozor dok su je na momenat ostavili samu u kući i pravo sa njim otišla na željezničku stanicu i sjela na voz za Suboticu.

To je sve bilo pripremljeno i samo se čekao pogodan trenutak. Ja sam naravno kao povjerljiva rodica u tančine znala za taj njihov razrađeni plan, koji je za mene plašljivu i neodlučnu izgledao potpuno irealan. Nakon Asiminog nestanka, rano ujutro, Omer je došao kod tetke Šemse, gdje sam ja stanovala i prodornim pogledom upitao me da li znam gdje je ona. Naravno da sam rekla da ne znam, iako je htio da me uplaši time što mi je rekao kako je obavijestio policiju o njenom nestanku.

Nije dugo vremena prošlo i Asima se javila ocu iz Subotice i obavijestila ga da su se ona i Vince vjenčali. Sjećam se da je to bio šok, ne samo za njega nego i za cijelu porodicu, a ja sam tada sa mladalačkim mozgom smatrala da je to sve sasvim uredu.

Brzo nakon vjenčanja vratili su se u Sarajevo, gdje je Vince nastavio studij. Finansijski im je bilo teško, pa je Vince honorarisao kao apsolvent u nekoj muzičkoj školi u Zenici. Omer nije htio da čuje za Asimu. Tetke bi je ponekad finansirale, a ja se dobro sjećam da bih i ja u tom finansiranju skromno i povremeno učestvovala od svoje stipendije.

Ipak to sve dugo nije trajalo, roditeljska ljubav je pobijedila i Omer je, jednog dana, sa suzama u očima zakucao na vrata njihove potstanarske sobe.

Asiminom iznenađenju nije bilo kraja. Ja sam slučajno tome prisustvovala i znam da je ona potrčala babi u zagrljaj. Poslije tog mirenja nisu više imali finansijskih problema, jer se Omer brinuo da ničim ne oskudijevaju.

Vince je tada bio na služenju vojnog roka u JNA. Asimin život se, donekle, normalizovao. Nakon toga ostala je u drugom stanju sa starijim sinom Jasenkom i Omerova ljubav i pažnja bile su još čvršće i jače kada mu se rodio unuk. Po povratku sa služenja vojnog roka, Vince je ugovarao sa operom iz Graza da se tamo zaposli i taj pregovor je ubrzo bio realizovan. Kada su iselili iz Sarajeva, Jasenko je bio beba i Omer i ja smo ih pratili na željezničkoj stanici i sjećam se kako je Jasenko, koji je tada tek prohodao, trčao po platou stanice.


Asimin život završio je u Grazu. Njena čežnja za Sarajevom rasla je iz dana u dan i radovala bi se kada bi dolazili u Bosnu, a ti dolasci bili su redovni. Rat u Bosni bolno je doživjela i trudila se da učestvuje u nekim akcijama humanitarne pomoći za Sarajevo. Sjećam se da je jednu akciju lijekova organizovala iz Graza za dječiju kliniku u Sarajevu.

Bila je izuzetno plemenita osoba, spremna da pomogne koliko je u njenoj moći i čini mi se da je, s obzirom na teško djetinjstvo i mladost, uvijek tražila i kupovala ljubav.

Koliko je davala ljudima, nisu joj vraćali. Na njenu sreću, imala je dobrog muža koji joj je, u šestdesetogodišnjem braku, pružao nesebičnu pomoć.

Prijatelji i poznanici mogu posvjedočiti da je ta njegova pomoć bila potkrijepljena ljubavlju, jer je Asima posljednjih godina, bila gotovo nepokretna. Pričala mi je da se jedne prilike rasplakala pred Vincom, jer joj je bilo žao koliko ima raditi oko nje, a on joj je odgovorio “a što se ti žališ, kad se ja ne žalim”.

Voljela sam i volim Asimu na neki svoj poseban način, a bile smo i u krvnom srodstvu.

Molim Allaha da joj oprosti grijehe i da joj podari lijepi Džennet.

Amin!


Leave a Reply

Please log in using one of these methods to post your comment:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s